Urari žive za to da bi ženski i muški satovi bili ispravni

Moj radni vijek kao urara nešto je što nikada ne bih mijenjao u svom životu jer su mi muški satovi strast cijelog života, još od kad sam bio malo dijete. Vjerujem da mi se ta ljubav usadila u krv još od mog djeda koji je jako volio satove, mada se nikada nije time bavio.

U doba kada sam ja aktivno radio u Beogradu je u to vrijeme bilo oko 100 urara jer su se muški satovi redovno popravljali i oni su stalno razmjenjivali dijelove, uvijek je postojala međusobna suradnja. Tad su i neki piloti donosili dijelove iz inozemstva jer su se muški satovi u velikom broju nosili na popravke.

Krajem 90-tih godina je bilo moguće da prodajete satove kao urarska radnja i da uvozite satove. Pravna sfera ovog zanata je bila neuređena u ovom periodu. Nismo znali da li je remen rezervni dio ili nije. Inspekcija je mogla da nas kazni u svako doba. Tad su urari svakako nabavljali dijelove. 

U Trstu je bilo nekoliko prodavaonica gdje ste mogli kupiti dijelove, i odatle su ljudi donosili Darwile, ali je to sve bila švercana roba od strane raznih mešetara. Zvanično kod nas se nikad nisu prodavali Darwil muški satovi, ali  smo imali servis Darwil satova. 

Ja sam sa ocem bio bar jedno 20 puta u Trstu i u Darwilu 5-6 puta. U Darwil-u se u jednom dijelu radnje prodavalo zlato. A imali su i kutijice na kojima je zlatnim tiskom pisalo Darwil. Bilo je tad ljudi koji su donosili Darwile, ali je to sve bila švercana roba od strane raznih mešetara koji su se snalazili po trgovinama.

Ranije 70-tih, 80-tih, 90-tih, sve ste mogli da dobijete, a sad su menadžeri smislili da se svi ženski i muški satovi opet vraća kod njih, a popravak košta oko 500-600 eur, pa naviše, za Tag Heuer-e i druge bolje satove. Oni su napravili satove koji više nisu narodna stvar. 

…